Priroda je kroz historiju bila inspiracija za mnoge oblike umjetnosti i književnosti. U stvari, to je inspirisalo prvu knjigu ilustrovanu fotografijama. Cijanotipska fotografija je tehnika bez kamere koja uključuje polaganje predmeta na papir premazan rastvorom željeznih soli prije izlaganja UV svjetlu i pranja vodom kako bi se stvorile zapanjujuće bijele i pruskoplave slike.
Berlinskozelena, pruskoplava, sunčeve UV zrake i malo mašte – dovoljni su da nastanu čarobni vizualni efekti.
Melisa T je, u okviru zadatka iz fizike, izvela cijanotipiju – tehniku u kojoj se umjetnost spaja s naukom, tačnije s fizikom i hemijom.
Papir koji smo koristili je fabrički tretiran fotosenzitivnom smjesom, zatim je preko njega postavila odabrane predmete i sve izložila suncu. Nakon deset minuta pod UV zrakama počinju se razvijati tzv "sunčevi otisci"
Zatim slijedi ključni korak: ispiranje papira u vodi, čime se uklanja zelena boja i slika se stabilizira. Kako se papir suši, prekrasna plava boja postaje sve intenzivnija i dobija svoj konačni oblik.
Ono što je posebno zanimljivo je da se ovom tehnikom mogu ispitivati i kreme za sunčanje – dijelovi papira prekriveni kremom ostaju svjetliji jer krema blokira UV zrake.
Još jedan dokaz da nauka može biti kreativna, vizuelna i uzbudljiva – posebno kada je stvaraju naši učenici.
Sir John Herschel: Izumitelj cijanotipa
Sir John Herschel je započeo eksperimentiranjem sunčevim otiscima (ili fotogramima). To je bio jedan od najranijih oblika fotografije i uključivao je polaganje objekta na hemijski tretiran papir prije izlaganja izvoru svjetlosti. Ako znate njegovo ime, to je zato što je njegov otac bio poznati astronom, Sir William Herschel, koji je otkrio planetu Uran.
Kasnije, 1842. godine, koristio je papir premazan rastvorom željeznih soli, izlaganje suncu i pranje vodom kako bi stvorio prvi cijanotip – bijelu sliku na tamnoplavoj pozadini.
Ova metoda se pokazala lakšom, jeftinijom i izdržljivijom od prethodne metode na bazi srebra.
Možda ne izgleda kao vrsta fotografije na koju smo navikli, ali Herschel je koristito cijanotip za pravljenje kopija svojih bilješki i dijagrama.
Anna Atkins: Prva foto-knjiga
Anna Atkins je 1843. godine objavila ono što je poznato kao prva fotografski ilustrovana knjiga, Fotografije britanskih algi: Otisci cijanotipije .
Atkins je bila talentovani ilustrator, ali je željela pronaći precizniji način prikazivanja strukture biljke.
Njena strast prema botanici, zajedno s otkrićem cijanotipije, značila je da je tokom 10 godina uspjela stvoriti 3 toma djela, što predstavlja ključni korak u historiji naučne ilustracije.
Materijali
Prirodni materijali (lišće, cvijeće, kamenje i drugi predmeti iz prirode)
Sunčeva svjetlost ili izvor UV svjetla
Opcionalno: plastične ili staklene ploče (za otežavanje predmeta tokom ekspozicije)
Opcionalno: različite lampe, uključujući UV lampu
Papir na početku ima zelenkastu nijansu uzrokovanu bojom koja se zove berlinsko zelena. Berlinsko zelena je osjetljiva na svjetlost, što znači da podliježe hemijskoj reakciji kada je izložena svjetlosti - posebno ultraljubičastom svjetlu sunca. Ova hemijska reakcija pretvara područja boje izložena svjetlosti u tamnoplavo (tzv. prusko plavo ). Područja koja su blokirana od svjetlosti - jer su prekrivena neprozirnim ili svjetlosno blokirajućim predmetom - ne podliježu ovoj hemijskoj reakciji, tako da berlinsko zelena boja ostaje.
Papir prolazi kroz hemijsku promjenu kada je izložen sunčevoj svjetlosti. Sačuvajte otisak tako što ćete ga potopiti u vodu, a zatim osušiti. Sunprint papir se može koristiti za kreativni, solarni umjetnički projekat. Ovim papirom možete također demonstrirati UV blokiranje kreme za sunčanje razmazivanjem kreme za sunčanje na pleksiglas i izlaganjem papira suncu. Koristite različite jačine kreme za sunčanje i pogledajte kako se slika promijenila.
Papir je pogodan za uzrast od 6 godina i nije toksičan
Priča o pruskoj plavoj počinje slučajnim, ali sudbonosnim otkrićem u alhemičarskoj laboratoriji u Berlinu početkom 18. stoljeća. Kao što ćemo vidjeti, to je otkriće koje će se pokazati vrijednim primjenama u mnogim područjima, od medicine do tehnologije.
Berlinsku laboratoriju u kojoj ova priča počinje vodio je Nijemac po imenu Johann Dippel. Izvorno teolog i ljekar, Dippel se zainteresovao za alhemiju i preselio se u Berlin 1704. godine. U to vrijeme, Berlin je bio svojevrsni centar za alhemičare, iako je kazna u slučajevima prevare (ili neuspjeha) mogla biti visoka - jedan istaknuti berlinski alhemičar je obješen nakon što više puta nije uspio proizvesti zlato za kralja.
Uz pomoć nekih visokopozicioniranih pokrovitelja, Dippelovi prvobitni napori bili su usmjereni i na pretvaranje osnovnih metala u zlato. Ali kada se to pokazalo bezuspješnim, njegovi napori su se okrenuli jednako previše optimističnom zadatku pronalaska univerzalnog lijeka. Navodni ključ za ovo bila je supstanca koju je Dippel nazvao "životinjskim uljem", proizvedena destilacijom životinjske krvi kojoj je dodan kalijum.
Oko 1706. godine, Dippelu se u njegovom laboratoriju pridružio proizvođač boja po imenu Diesbach. Jednog popodneva, Diesbach je bio zauzet proizvodnjom Florentinskog jezera, crvenog pigmenta. Nakon što mu je ponestalo supstance potaše (potaša za pigment odnosi se na kalijev karbonat (K₂CO₃) koji se koristi kao pomoćna kemikalija u proizvodnji i obradi pigmenata, osobito u tradicionalnim i industrijskim postupcima) koja mu je bila potrebna, posudio je nešto od Dippela. Međutim, nije znao da je bila kontaminirana željezom iz krvi koja se koristila za Dippelovo „životinjsko ulje“. Rezultat je bio zapanjujući – kada je Diesbach sljedećeg jutra provjerio, pronašao je gusti plavi pigment umjesto crvenog koji bi inače očekivao. Daljnja ispitivanja su pokazala da je novi pigment stabilan, odnosno postojan u boji, što je važna osobina za upotrebu u umjetničkim djelima.
Plavi pigment koji je bio jeftiniji, netoksičan, postojane boje i lako dostupan bio bi pravi dar s neba.
Stoga ne čudi da su komercijalne mogućnosti Diesbachovog slučajnog otkrića brzo ostvarene. Do 1709. godine naziv "pruska plava" već je bio skovan, a sada su postojala dva čovjeka koja su preuzela zasluge za izum - sam Diesbach i Johann Frisch, koji se uključio u komercijalnu distribuciju i prodaju pigmenta. Ubrzo je vlasnik laboratorije Dippel, koji je u međuvremenu pobjegao iz Berlina kako bi izbjegao mogući teološki progon, također počeo proizvoditi prusku plavu iz svoje nove baze u Nizozemskoj. Do 1724. godine tajna recepta za pruski plavilo postala je široko poznata, zahvaljujući objavi u radu dostavljenom Kraljevskom društvu u Londonu. Proizvodnja velikih razmjera započela je širom Evrope, a proces je postao znatno rafiniraniji.
Potražnja umjetnika za novim pigmentom bila je ogromna i on je brzo stekao široku primjenu i u uljanom slikarstvu i u akvarelu.
Prvi zabilježeni korisnik bio je berlinski švicarski umjetnik Christof Werner.
U narednim decenijama, pruska plava će postati osnovni sastojak na paletama umjetnika širom Evrope. Vincenta van Gogh ( Zvjezdana noć , 1889)
Vrijednost pruske plave nije bila ograničena samo na umjetnička djela. Vrlo rano je primijenjena za tinte, uključujući one korištene na poštanskim markama, možda najznačajnija na marci od dva penija s Mauricijusa iz 1847, koja se danas smatra jednom od najrjeđih i najvrijednijih maraka na svijetu.
Pigment se također koristio za bojenje tekstila. Prusko plavo bilo je osnova prvog industrijskog procesa fotokopiranja, koji je izumio hemičar John Herschel 1842. godine.
Prusko plavo također ima svoju medicinsku upotrebu. Koristi se u patološkim testovima koštane srži. Također se može oralno primjenjivati kod osoba koje su interno kontaminirane talijem ili radioaktivnim cezijem. Djeluje tako što zarobljava talij ili cezij u crijevima, čime se povećava njegovo izlučivanje. Korišteno je s različitim nivoima uspjeha u liječenju žrtava nesreće s radioaktivnom kontaminacijom 1987. godine u Goiâniji u Brazilu
U otopini, filmovi pruskog plavog mogu se pojaviti ili u svojoj normalnoj tamnoj boji ili kao bezbojni, ovisno o vrsti elektrohemijskog naboja koji se primjenjuje. Moguće je da se ovaj proces, nazvan elektrohromizam, može primijeniti u razvoju "pametnih" prozora koji mogu reverzibilno mijenjati svoju propusnost svjetlosti između vrlo visokih i vrlo niskih vrijednosti.
Add comment
Comments